Gefängniszaun, Foto: pixabay.com

KRIVICA I KAZNA

Kada ustav i pravna država žele biti učinkoviti, mora se moći sprovesti pravo (vidi tekst Pravna država). Zbog toga postoji zakonodavna, izvršna i sudska vlast. Za slučaj nepoštivanja pravnih normi, država mora reagovati, kako bi pokazala da zakon vrijedi i da će biti sproveden.

Krivično pravo je najstrožiji instrument koji se koristi zbog nepoštivanja pravnih normi, a koristi se samo onda kada ne postoji niti jedno drugo sredstvo na raspolaganju.

Zadaća krivičnog prava je zaštita zjedničkog života ljudi u određenoj zajednici. Krivično pravo određuje koji pokušaji usmjereni protiv javnog reda i mira predstavljaju krivična djela i koja kazna slijedi.

U prvoj liniji, ovakav suživot funkcionše bez državne prisile, na osnovu socijalne kontorle. Ljudi paze jedni na druge unutar svojih socijalnih grupa, kao npr. porodica, škola, susjedstvo, radno mjesto ili udruženje. Oni u pravilu znaju šta se u suživotu očekuje, te šta je zabranjeno. Ovakav socijani poredak je ojačan kroz pravni poredak.

Šta je kazna?

Kazna je ograničavanje ili oduzimanje nekog izrečenog pravnog dobra, izrečena ili izvršena sankcija za krivicu, prijestup, zločin i sl.

Samo sud smije izreći kaznu.

Nema kazne bez zakona

Uvjet za izricanje kazne jeste da se neko sukobio sa pravnim propisom, a taj pokušaj se sankcioniše sa kaznom. Postulat “nema kazne bez zakona” pripada najvažnijim principima jedne pravne države. Izricanje kazne za ponašanje, a da prethodno nije zapriječena kazna u trenutku počinjenja krivičnog djela, nije dopušteno.

Sud ne smije sam utvrđivati koja se djela kažnjavaju, odnosno koja ne kažnjavaju, kada to od njih traži javnost, mediji i politika. Sud je zahvaljujući djelovanju Zakonodavca ograničene moći (vidi tekst Demokratija).

Kazne se ne mogu retroaktivno primjenjivati, niti se smije strožija kazna izreći od one koja je postojala u vrijeme počinjenja krivičnog djela.

Odluka o tome koja se djela kažnjavaju je ovisila o kulturološkom okruženju tijekom historije. Rezultat demokratskih diskusija svakako je ta, da se pravna dobra smatraju vrijednim i zaštite u jednom društvu. Krivično pravo služi zaštiti osnovnih pravnih dobara, kao što su npr. zaštita života, imovine, slobode ili seksualnog integriteta.

Nema kazne bez krivice

Izricanje kazne ukazuje na to da je počinitelj ili počiniteljica kriv za kršenje određene pravne norme. “ Djelo mora biti lično počinjeno od strane počinitelja ili počiniteljice” (princip “nema kazne bez krivice”, vidi tekst Sloboda). Kažnjavanje je nedopušteno ako neko ne može biti krivično odgovoran (npr. osoba mlađa od 14 godina, neuračunjljiva). Krivica nije samo uvjet, već i granica kazne. Mjera kazne mora biti srazmjerna mjeri krivice.

U pojedinim slučajevima teško je odrediti stepen kivice, a samim tim i kaznu. Ako počinitelj ne djeluje krivično, ne smije mu biti izrečena kazna. Država može samo po osnovu posebne opasnosti počinitelja, a po osnovu okolnosti koje su potrebne, reagirati sa posebnim mjerama. Ovakve mjere se označavaju kao preventivne. One mogu slijediti poslije krivičnog djela, a neovisno o krivici počinitelja zbog opasnosti.

Koje kazne postoje?

Austrijsko krivično pravo predviđa novčanu i kaznu zatvorom.

Novčana kazna se sastoji od isplaćivanja određenog novčanog iznosa. On će se odrediti u dnevnim obrocima (dnevnicama), a cilj je da počinitelj plati određeni broj dana zbog počinjenja nekog krivičnog djela. Njemu lično mora ostati egzistencionalni minimum na raspolaganju. Broj dnevnica ovisi o krivici počinitelja, dakle koliko je teško krivično djelo počinitelja. Visina dnevnica ovisi o platežnoj sposobnosti počinitelja. Cilj sistema dnevnica treba omogućiti mjerenje novčane kazne, koja na sličan način pogađa i siromašne i bogate.

Kazne zatvora se izriču na doživotno ili određeno vijeme (najmanje 1 dan a najviše 20 godina). Kazne se izriču uslovno. To znači da počinitelj dobija probni period, te ako u njemu ne počini novo krivično djelo, onda ne mora u zatvor niti novčanu kaznu (djelimično) platiti.

Kazna će dakle, biti izrečena, no pravosnažnost služi ko prijetnja počintelju. Iza toga se krije namjera da se krivična kazna izriče ka najoštrija mjera, koja državi stoji na raspolaganju. Kazna se mora izricati samo onda kada se njenim intenzitetom želi postici svrha.

Šta je svrha kazne?

Austrijsko krvično prave  je vođenjo mislju da je “kazna sredstvo sprečavanja budućih krivičnih djela”(stručni naziv za to je prevencija).

Na jednoj strani radi se o tome, da se počinitelj odvrati od budućih krivičnih djela i da ga “odgojimo” tako kako bi se pridržavao zakona (specijalna prevencija). Na drugoj strani izricanje kazne za počinjeno djelo treba i druge odvratiti od krivičnih djela (generalna prevencija). Pokušaje se društvu pokazati, da se reaguje na krivična djela i da se iz tog razloga trebaju pridržavati pravnih propisa. Pokušava se društvo kroz strah od kazne odvratiti od krivičnih djela i njihovo povjerenje u činjenicu, da se zakoni sprovode kada je potrebno, ojačati.

Prije je u kaznenom pravu vladao misao naknade. To je danas nepoznato i država se počinitelju kroz izrečenu kaznu ne osvećuje, nego ga pokušava povratiti u miran zajednički život u društvu.

Ko odlučuje o kazni?

Određenje kazne je zadatak države. Zbog toga odlučuje sud, koji se sastoji od nekoliko sudija. Na sudu je da utvrdi da li je zaista jedna osoba počinilo krivično djelo, a zatim odredi odgovarajuću kaznu. Pri tom se u obzir uzima i činjenica da li je ta osoba već jednom kažnjavana, koliko je velik načinjena šteta ili povreda kroz djelo, te da li je osoba priznala počinjenje istog.

Ako krivični sud osudi nekoga, on će biti upisan u krivični registar. Tada govorimo o kažnjavanju. Trenutne kazne se mogu kroz neko vrijeme izbrisati iz registra. Mnogi poslodavci traže ispis iz registra kažnjavanja kao informaciju o trenutnim i nepravomoćnim presudama njihovog budućeg uposlenika.

Pored krivičnih kazni, koje izriču sudovi, austrijsko pravo poznaje i administrativne kazne (npr. kod prekoračenja brzine automobilom) a izriče ih prekršajni sudija. Prekršajne kazne su određene u novcu, a kazna lišenja slobode ne smije iznositi duže od 3 mjeseca. Administrativne kazne se ne unose u registar.

Alternative kaznama

Naučna istrazivanja pokazuju da krivična stopa raste, neovisno o strozijim ili blažim kaznama. Ponekad kazne donose negativan niz efekata sa sobom, pa se 90-ih godina razvila Diverzija (u maloljetnickom krivičnom pravu). To je alternativa klasičnom kažnjavanju kroz novčanu ili kaznu lišenja slobode, kod manje teskih krivičnih djela (npr. nanošenje tjelesnih povreda, manja krađa i sl.) s namjerom da se počinitelj ne osuđuje. Umjesto toga, krivični proces se vodi na manje formalan način. Zakon predviđa kao diverzione protumjere, plaćanje novćanog iznosa, zajednićki doprinos, određenje probnog roka i izjednačavanje djela. U klasičnom krivičnom procesu počinitelj se ne može prisiliti na kooperaciju. On mora biti spreman sam se prepustiti diverzionim mjerama. Danas se otprilike polovina svih tuženih slučajeva rješava kroz diverziju.