AUSTRIJA U SVIJETU

Republika Austrija je samostalna država (vidi tekst Uređenje Države). Samim tim ona je i dio međunarodnog svijeta država. Mnoga pitanja i problem mogu se samo od strane većeg broja država riješiti. Niti jedna država ne može sama za sebe postojati. To počinje pitanjima koja mogu biti riješena samo onda kada više država istovremeno surađuje (npr. pitanje međunarodnog prometa, vozovi, tramvaji, autobusi i sl.)

Ista pitanja se postavljaju i kada je u pitanju promjena klime, kako racionalno koristit resurse naše planete, izbjeglice i migracije, ratovi i prijetnja međunarodnog terorizma. Zajednička suradnja država je važna zato što, a o tome se mnogo raspravlja, se već od 70-ih godina postavlja pitanje da li u prvom planu treba biti privredni (ekonomski) interes, koji vodi ka zajedničkom djelovanju. To se posebno odnosi na pitanje utjecaja velikih koncerna ili izbjegavanje plaćanja poreza (i samim tim spremnost da dā udio u zajednicu). Nadalje se postavlja pitanje kakav će uticaj imati ekonomska i vojna sila, i da li pravne (ali isto tako i moralne) norme trebaju dominirati oblikovanje našeg svijeta.

Ujedinjene nacije (narodi)

U historiji nacija uvijek su postojali međudržavni savezi. Sklapali su se međunarodni ugovori, ugovori o djelovanju i carinama ili oni o podršci za vrijeme ratova. Poslije užasnih ratova u 17. i 18. stoljeću u Evropi su ljudi počeli razmišljati o tome kako trajno zadržati mir.

Filozof Imanuel Kant je u svojoj knjizi “Ka vječnom miru” razmatrao kako bi države mogle izgraditi jednu zajednicu. Trajalo je sve do kraja prvog svjetskog rata (1914-1918) da se takva organizacija osnuje kako bi se osigurao mir u cijelom svijetu. To je bilo “Udruženje naroda”. Mnogobrojne i utjecajne sile tog vremena (prije svega SAD, Sovjetski savez ili Njemačko carstvo) nisu bili spremni postati članom. Samim tim, Udruženje naroda nije mogao djelovati u konfliktima tridesetih godina i konačno u drugom svjetskom ratu.

Završetkom drugog svjetskog rata dolazi do novog početka osnivanjem Ujedinjenih nacija (UN). Ovoj organizaciji su od samog početka pripadale sve utjecajne države. Njen cilj je bio zadržavanje mira u svijetu i međunarodna sigurnost, razvoj boljih i sigurnijih međunarodnih odnosa, međunarodna saradnja, rješavanje globalnih problema i garancija ljudskih prava.

Mnogi od tih ciljeva su tek s vremenom postignuti te samim tim su postojali i mnogobrojni udarci. Ne smijemo zanemariti ni činjenicu da pri UN postoji FORUM koji već 60 godina vodi rasprave u vrijeme teških situacija u svijetu.

Austrija je UN pristupila 1955. g. jer je zahtjevala nezavisnost (vidi tekst Sloboda). Od 50-ih godina UN ima djelimična sjedišta u Beču, a od 1980.g. Beč postaje jedan od četiri glavna sjedista UN-a.

Godine 1948. UN objavljuje Deklaraciju o ljudskim pravima. Ona je polazna tačka svim osnovnim ljudskim pravima. Od posebnog je značaja iz razloga što njena garancija ljudskih prava obuhvata cijeli svijet. Postala je vodič milionima ljudi kao i svim zemljama koje su bile u mnogobrojnim konfliktima, u borbi protiv diktature i sl..

Ono što se posebno mora istaknuti jeste to da ova Deklaracija ne predstavlja zakon, radi se o izjavi, Udruženje nema sud, pred kojim bi se prava garantovana Deklaracijom mogla štititi.

Evropski savjet i Evropska konvencija o ljudskim pravima i slobodama

Zbog prvog i drugog svjetskog rata cijela Evropa je osjetila strašne posljedice. Zbog toga je 1945.g. postalo očigledno da će se Evropa podijeliti; grupa država na zapadu, sjeveru i u centru kontinenta (uključujuči i Italiju na jugu) je opet postala demokratska. Ostale države u centru (Čehoslovačka), istoku i jugoistoku (Rumunija i Bugarska) došle su pod utjecaj Sovjetskog saveza. U Portugalu i Španiji su 30-ih godina nastale diktature. Demokratske države su tražile novi politički put, u svrhu osiguranja ljudskih prava, demokratije i slobode, te sprečavanju budućih ratova i izgradnju ekonomske i kulturološke Evrope. Iz tog razloga je 1949. g. osnovan Evropski savjet, sa sjedištem u francuskom gradu Strazburu. Danas ono broji 47 država članica, njegov zadatak je da ojača međudržavnu saradnju, a Austrija mu je pristupila 1956. g..

Među mnogobrojnim inicijativama, najvažnija je Evropska konvencij o ljudskim pravima (EKLJP). Sve države potpisnice obavezale su se da će ljudska prava biti garantovana svakom pojedincu. U njih se ubrajaju: kao osnovno pravo, pravo na život, zabrana ropstva i mučenja, pravo na slobodu i sigurnost, pravo na pravično suđenje, pravon na poštovanje privatnog i porodičnog života, sloboda misli, savjesti i vjeroispovjesti, sloboda izražavanja, pravo na sklapanje braka i zabrana diskriminacije.

Ova prava su za razlikuju od onih u Deklaraciji, nazovimo ih održivim, jer se štite Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu. Svaka država članica može biti pozvana pred ovaj sud da dokaže da nije povrijedila prava iz Konvencije. Njegove presude imaju utjecaj u cijeloj Evropi. A ova Konvencija je sastani dio Ustava Austrije.

Evropska konvencija

Stvaranje Konvencije i garancija da će se prava, navedena u njoj, štititi pred Sudom, predstavlja veliki korak, koji se samo nekoliko godina prije činio nemogućim. Mnogima je bilo jasno da je nastanak ove Konvencije tražio međudržavnu saradnju a ne konkurenciju, kako bi se održao mir. Bila je potrebna demokratija i pravna država, socijalna sigurnost, kao i ekonomska saradnja. Bilo je više nego očigledno da je zbog mnogobrojnih zahtjeva bilo potrebno isto toliko manjih koraka kako bi se postigao željeni cilj.

Godine 1950. (tačno godinu dana poslije osnivanja Evrospkog savjeta) francuski ministar vanjskih poslova predlaže da se industriji uglja i čelika u Njemačkoj i Francuskoj reguliše radom zajedničke institucije. Nekoliko godina prije bi njegov prijedlog bio ismijan iz razloga što su te dvije države desetljećima vodile ratove jedna protiv druge, no upravo iz tog razloga je nastala i potreba za jakom industrijom kako bi se mogla proizvoditi municija i naoružanje. Te bi bilo smiješno postaviti pitanje “zbog čega zajednička regulacija kroz jednu instituciju”?

Poslije drugog svjetskog rata bilo je jasno da mir može opstati samo kroz ekonomsku i političku međudržavnu saradnju. Italija, Nizozemska i Luksemburg su se pridružile ovom pokretu, te su 1951. g. zajedno sa Njemačkom osnovali Evropsku zajednicu za ugalj i čelik.

4 osnovne slobode

Nova organizacija je nastala, njeni članovi su se odlučili da 1957. g. osnuju Evropsku zajednicu za ekonomiju (privredu).

SLOBODA ROBNOG PROMETA– treba omogućiti neograničeno djelovanje između država članica,
SLOBODA KRETANJA OSOBA– omogućava svakom državljanu/-ki države članice da u drugoj državi članici živi i radi,
SLOBODA USLUGA– garantuje da poduzeća, čije se sjedište nalazi u jednoj državi članici, svoje usluge mogu ponuditi i izvoditii u drugoj državi članici,
SLOBODA PLATNOG I KAPITALNOG PROMETA– novac i vrijednosni papiri u državama članicama i između njih se mogu slobodno koristiti i slati.

Centralna tačka ove novoosnovane zajednice leži na području ekonomije. Iza nje je bila ideja da industrija i ekonomija ne bi trebale biti razlog za rat. Oni bi trebali biti osnov za mirljubivu međudržavnu saradnju i poboljšanje životnog standard svih ljudi EU.

Tržiste ne može sve regulisati

Osnivačima je već na početku bilo jasno da tržiste diktira uvjete svega, upravo zbog toga su poduzete mnogobrojne mjere kako bi se poboljšala prava uposlenika i uposlenica. U to se ubrajaju i jednako postupanje u radnom i privrednom životu- među ljudma iz različitih država članicama, jednakost među muškarcima i ženama, ljudim različitog porijekla ili religije i sl. Tome (vidi tekst Ravnopravnost)

Ovaj put razvoj Evropske zajednice pratile su i ostale mnogobrojne države članice sa velikim interesovanjem, pa je od tadašnjih 6 država članica iz `57. g. danas postalo 27.

Austrija joj je pristupila 1995. g. i to nakon duge političke rasprave. Mnoge države, nakon što su postale demokratske (Španija, Poljska ili Česka Republika) su bile prihvaćene. Time je postalo jasno da zajednica nema samo privredni značaj, ona je postojala kako bi se ojačala demokratija i pravna država u Evropi, ona je (kako je često i zovu) “pravna zajednica”.

S vremenom su se države članice odlučile, da će ne samo štititi okolinu, obrazovanje i kulturu, ulični i vozni saobraćaj, već i vanjsku politiku, područje policije i sigurnosti kao i zajednički rad sudova. Od Evropske zajednice nastala je Evropska unija, koja postoji od 1993. g..

Ne odlučuje Brisel, svi to činimo zajedno

Ono sto je posebno o EU jeste to da ona ne donosi samo regulative, već upravlja i mnogobrojnim zajedničkim postrojenjima. Tome pripadaju Evropska komisija, koja upravlja i sprovodi zajedničke poslove. Njen zadatak je, prije svega, da pripremi regulative te razvije nove teme i programe. U Savjet dolaze predstavnici i predstavnice vlade svih država članica. Ovdje će se često jednoglasno, donositi odluke o EU. Međutim Savjet sam ne donosi odluke. U mnogim prilikama potrebno je odobrenje Evropskog parlamenta. Njegovi predstavnici (poslanici) se biraju u svakoj državi članici. U Austriji se bira 19 poslanika. Oni mogu sudjelovati u diskusijama i u Nacionalnom ili Državnom savjetu, kada je riječ o temama EU.

Postoji i Evropski sud, koji ne odlučuje samo o konfliktima država članica već mu se mogu i sa pitanjima koja se tiču EU, obratiti i svi oni koji žive na području djelovanja EU. Ako sud neke države članice ne zna kako odlučiti o predmetu koji se odnosi na EU pitanja, može se obratiti Evropskom sudu za mišljenje.

Izgled EU nas podsjeća na jednu državu, no ona ni u kojem slučaju to ne predstavlja, nema moć da svojim članicama naređuje kako postupiti i šta trebaju uraditi. Sve odluke u EU su donešene od strane predstavnika ili predstavnica država članica u Savjetu ili Parlamentu. Tačno je regulisano o kojim pitanjima se zajedno raspravlja a šta i dalje ostaje u jurisdikciji država članica. Broj zadataka je postao komplikovan zbog broja država članica jer su njihovi interesi često različiti i dugo traje dok se dođe do kompromisa.

Broji li se samo uspjeh?

Od samog početka predstavnici i predstavnice država članica oblikuju EU. Na temu EU je vođeno malo diskusija s obzirom da su je svi vidjeli kao nešto od čega se mogu okoristiti te da se zbog toga niko neće žaliti. Vlade država članica su se u tome mogle dvostruko okoristiti; bilo je moguće postići zajedničkim snagama željene ciljeve (a koje to u svojim državama nisu uspjevali), te su istovremeno krivicu zbog donošenja određenih odluka uvijek spremno mogli prebaciti na Brisel (odnosno EU) zbog mnogo kritikovanih odluka, vodeći se time da su bili nemoćni da to drugačije urede.

Mnogo toga što zahvaljujući razvoju EU danas postoji se u našem vremenu podrazumijeva. To se ne odnosi samo na desetljećima dug mir, već u svakodnevnim okolnostima kao što su sloboda putovanja, poslovanja, jednostavan transfer novca u cijeloj EU, zaštita potrošača, mogućnost obrazovanja itd.. Sasvim je sigurno da od ovakvih povlastica niko ne želi odustati.

S druge strane, još od 90-ih godina se postojanje EU posmatra sa velikim skepticizmom.

Razlog tome je što EU nije uradila ništa po pitanju povezivanja građana EU već se bavila državnim poslovima. Dugo vremena se smatralo da ljudi cijene koristi koje imaju kao članovi EU, ali nemaju učešća u samom procesu integracije. Zbog toga dolazi do pojave pojma “deficit demokratije” jer se smatra da je nivo demokratije jako nizak u EU. U međuvremenu se mnogo toga počelo i mijenjati, postoje mnogobrojne inicijative komisija Evropskog parlamenta kako bi ljudima objasnili koje sve mogućnosti imaju te informacije kako da se povežu. Tome u korist dolazi i činjenica da parlamenti EU članica postaju jači u evropskim debatama i odlukama. No, mnogi ljudi i pored toga smatraju da je politika EU previše komplikovana.

Tolerancija i poštovanje drugih kao garant mira

Posebnost EU se ogleda u tome što su mnogobrojne države članice nekada bile u sukobima i imaju svoju historiju. Istovremeno, među njima postoje kulturološke i jezičke razlike, političke, obrazovne i vjerske. Način njihovog ponašanja jednih prema drugima ukazuje na spremnost na toleranciju i poštovanje drugih. Prije mnogo vremena razvoj EU se posmatrao kao standard, no to se s vremenom promijenilo. Sada se akcenat stavlja na rješavanje problema privrednog razvoja, visokog duga mnogih država i izbjeglica. U mnogim državama, koje graniče sa državama EU se vode ratovi te je politička situacija jako teška. Mnogi ljudi se pitaju da li bi i njima bilo bolje bez EU? Političke stranke mnogih država članica zahtjevaju da oni samostalno donose svoje odluke i da se ne brinu o drugima. Zbog toga se dovodi u pitanje opstanak EU. A odgovor na pitanje kako riješiti izazove našeg vremena i dalje ostaje otvoren.

Dugogodišnji mir u EU postoji zahvaljujući zajedničkom radu država članica koje su izgradile pravnu zajednicu. Danas su države članice EU u toj mjeri povezane da svako donošenje odluka moraju gledati višestrano. To se odnosi i na države nečlanice jer su u međuvremenu potpisale mnogobrojne ugovore te učestvuju u mnogobrojnim programima EU, no one nemaju pravo glasa i u većini slučajeva moraju prihvatiti ono što je u EU već odlučeno.